1. poglavlje

nedjelja, 20.12.2009.
*Aethe
*rekla sam da će biti koma. isprike. sljedeći put će biti bolje.

Svaka od nas je bila poput Evelyn. Athena joj je bila najsličnija izgledom – imala je njene bademaste, pametne oči i sveopće ljupko lice. Mabel je bila njena duhom – neopisivo kreativna, otvorena i ljubazna. Ja sam joj najmanje sličila, ali me to nije smetalo. Bila sam poput svojeg oca, kako je znala govoriti. Poput školjke s biserom, na neki način. Oh da, to je govorila i 'tjerala' me da se osjećam posebno. Izvana zatvorena, oštra ali u unutrašnjosti sjajna i prekrasna. Niti jednom nisam posumnjala u to – to me održavalo na površini. Athena je imala nadarenost, Mabel kreativnost a ja sam bila srednje dijete – ružno pače. Po ničemu posebna.

Duh naše majke se pojavio, ali prestvaran da bi itko povjerovao da nije živa. Osmijehnula se svojim čarobnim osmijehom i nekako osvijetlila mračnu prostoriju. Mabel je tiho zajecala, a Athena joj je prišla bliže – blago joj dotičući ruku.

"Aethelwyne", zazvala me i ispružila ruku u mojem smjeru. Čvrsto sam zagrizla u svoju donju usnu, skeptična oko svega ovoga. Da, gledala sam godinama kako se moja baka i moja majka opraštaju s mrtvima ali nije bilo isto. Sada se radilo o mojoj našoj majci i bilo je nestvarno vidjeti ju, oprostiti se s njome. Koliko je to uopće i bilo pametno? Samo će više boljeti.

Ipak, prišla sam i uhvatila ju za ruku. Sada smo sve četiri bile povezane nekom čudnom sponom koja mi je dala do znanja da se ovdje doista radi o magiji. Ne o glupim urocima i čarima (nevažnima za išta osim spletkarenja) – o pravoj magiji koja je bila u srži našeg postojanja.

"Kćeri moje." Više nije bila nasmiješena. Izgledala je zabrinuto, prestravljeno. Znala sam. "Prijeti vam opasnost. Sve znate kako mi koji smo kročili na drugu stranu imamo moć vidjeti budućnost i upozoriti one koje volimo. Žao mi je što nisam toliko nadarena da mogu vidjeti u budućnost – mogu samo predosjetiti opasnost koja će biti kobna. I zato, držite se čvrsto jedna uz drugu. Athena, ti si najstarija – čuvaj ovu obitelj. Aethelwyne, voli svoje sestre i vjeruj im. Nikome drugom ne možeš. Mabel, znaj da je tvoja otvorenost tvoj najveći dar. Volim vas, kćeri moje."

S tim riječima se odmaknula od nas te zaklopila oči. Uhvatila sam Athenu s jedne strane za ruku, a Mabel s druge.

"Evelyn Roberts,
krv naše krvi.
Hvala ti na pomoći,
počivaj u miru."

Nisam se usudila otvoriti oči dok se cijela soba nije protresla, a mirisa proljeća nestalo. A čak se nisam niti oprostila onako kako sam željela. Nisam ju zagrlila, nisam joj zahvalila na svemu. Nije bilo pravedno! Napokon, bila je vještica! Zar vještice umiru u automobilskim nesrećama? Glupost, najobičnija glupost! No, ipak sam poštovala obitelj i magiju koja je kolala našim žilama – koliko god ona značila samoću.

"Nestala je", Mabel je prošaptala i onda se zagledala u mjesto gdje je prije nekoliko sekundi stajala naša majka. Kimnula sam glavom i prekrižila ruke na prsima. Athena se zakašljala i krenula raspremati stvari. Oduvijek je bila takva – najstarija. Niti jednom nije pokazala osjećaje, misleći kako se ona sada mora brinuti za nas. Ali, zašto? Ja sam imala 21 godinu, a Mabel 20. Sve smo bile punoljetne i sposobne vještice. No, ona je bila najstarija.

Opsovala sam pod glas i izjurila iz sobe, kroz hodnik pa u dvorište. Miris soli je bio u zraku – ljeto. Tipično ljeto u gradiću u kojem nas je većina prihvatila, samo su neki okolišali ili javno prosvjedovali protiv nas. A to je, ruku na srce, bilo ojadno i tipično smrtnički. Strah od onoga što ne razumiju. I, baš kao u šesnaestom stoljeću, žene su se bojale da će vještice iz obitelji Roberts začarati njihove muževe i.. silovati ih, pretpostavljam. Zato je bilo užasno zabavno skakutati ulicom, vikati 'abrakadabra' i namigivati muškarcima u pratnji svojih žena (naravno, jedino onih koje su imale nešto protiv nas i naše obitelji). Majka i Athena su se redovno derale na mene zbog toga, a Mabel se samo parala od smijeha – razumijevajući ono što radim. Bila sam ponosna, prkosna i drska. Nekoć i nisam razumijevala tu ljubomoru žena i čistu paranoju ali je s mojom navršenom šesnaestom postala svakako jasna. Nisu razumijele, nisu željele – bile su prokleto uskogrudne. I sada se pitate zašto nisam otišla? Naravno. Ali nisam mogla. Majka je umrla, a mene su nekakve čudne spone vezivale uz ovo mjesto.

"Aethe?" čula sam Mabel i okrenula se. Izašla je iz kuće da bi sjela pokraj mene, na sam rub litice. Neko vrijeme je šutjela i samo promatrala u valove koji su se razbijali o stijene. Nadala sam se da će sutra biti lijepo vrijeme za plivanje. Ako ništa – barem za sunčanje. Odlasci na plažu su bili zabavni. Sve bismo se držale zajedno, uz dodatak povremenih prijatelja.
"Nedostaje ti, zar ne?" upitala sam ju i obgrlila rukom oko ramena. Kimnula je i naslonila glavu na moju. Uzdahnula sam i zatvorila oči. Da, Mabel je definitivno najviše pokazivala da joj nedostaje majka – za razliku od mene i Athene. Ja sam to pokazivala na svoj čudan, prkosan način a Athena je to veoma vješto skrivala.
"Oh, ne brini", nasmiješila sam joj se i cmoknula ju u obraz, odlučna u tome da osvijetlim ovu večer. Sve tri smo to trebale. Ponoćne margarite su bile savršene, pošto je već i prošla ponoć. "Nije da je sada potpuno nestala. Samo se trebamo strpiti do druge Noći vještica. Obećajem ti da ću nešto smisliti. A sada, idemo u kuću. Osjećam potrebu za margaritama."

Ponoćne margarite su bile ritual, ne samo tradicija. Okupile bismo se oko stola te, ispijajući dotične koktele, raspredale o glupostima. Ovog puta ipak nismo. Više nas je zabrinjavalo ono što je majka rekla. Opasnost. Nekako je oduvijek bilo teško prihvatiti da smo svi od krvi i mesa te da i mi, iako smo vještice, možemo umrijeti. Pogotovo ako je u sve to upletena još neka paranormalna sila. A vrlo je lako moguće da jest. Athena je, primjerice, imala teorije o demonima s kakvima se vještice stoljećima nisu susretale. Nadala sam se da se ipak ne radi o tome; nismo imale toliko iskustva. Bez obzira, Athena je izučavala knjige iz obiteljske knjižnice te jedva napravila stanku za margarite.

"Onda, jesi li što otkrila?" Mabel je upitala, time zaradivši udarac laktom u rebra. Nisam trebala Athenu da ponovno počne pričati o demonima.
"Da, podosta toga. Ali majka nas doista nije pripremila; tko zna o čemu će se raditi? Demonima, drugim vješticama ili nešto treće! Postoji toliko mogućnosti!"
Uzdahnula je i naslonila glavu na stol. Razmijenila sam pogled s Mabel te se nasmiješila.
"Preživjet ćemo to. A sada, ostavimo se toga. Margarite su odlične", Mabel se nasmijala i gurnula Atheni čašu pod nos.

| 17:56 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |




Uvod

petak, 20.11.2009.
Athena

Stajala sam na visokoj stjeni, s koje se pružao pogled na pučinu. Valovi ispod mene razbijali su se o stjenu u nekom čudnom ritmu. Puni mjesec kupao je moju kožu, magičnim svijetlom koji se moglo osjetiti na vršku jezika. Lagani vjetar puhao je iz smjera nepreglednog Atlantskog oceana. Polako, taj mi je vjetar mrsio kosu, koja je plesala, kao na tisuće melodija, u noći punog mjeseca.


Bila je to tipična noć, kakve bi se tipični ljudi bojali. Noć punog mjeseca i k tome Noć Vještica. Ma znate, krvoločni vukodlaci i bijesne vještice i ostala praznovjerja, u koja su tipični ljudi vjerovali. Naravno, ja sam znala bolje. Magija je bila dio moga života od malena. Baka i majka učile su me toj drevnoj vještini od trenutka kada sam bila sposobna govoriti. Mogla sam je osjetiti u kostima, u kosi koju mrsi vjetar, u ritmu valova koji se razbijaju o pučinu. Mogla sam je osjetiti svugdje, jer moje sestre i ja, bile smo posljednji potomci velike obitelji, obitelji vještica.


Počela sam slušati šuštanje drveća u daljini, udaljeni ritam koji se poklapao s udaranjem valova. Bila je to noć kao stvorena za magiju. Noć bez ijednog oblačka.


Miris lavande dospijevao je iz kuće, moje sestre su počele paliti tamjan. Čula sam udaljene korake iza sebe. Netko od njih dvije se približavao. Mogla sam to osijetiti, baš uz pomoć magije, zbog koje sam mogla činiti izvanredne stvari, stvari o kojima neki ljudi ni ne sanjaju.


"Noć je kao stvorena za magiju, nije li?" upitala me Aethe( Aethelwyne), srednja sestra.


"Naravno" odgovorila sam


"Trebali bih smo početi", došla je do mene i pogledala u pučinu.


"Da, pa idemo" rekla sam i rukom je pozvala da dođe. Na trenutak je još gledala u pučinu, a zatim se okrenula i krenula zamnom.


Noć vještica je bila noć kada su se slavili mrtvi. Za večeru, jedno mjesto bi uvijek bilo prazno, ali bi se hrana stavljala tamo, kao da netko doista jede. Bila je to čarobna noć. Noć kada su granice između ovoga i svijeta duhova bile najtanje. Noć kada se moglo oprostiti s umrlima. Noć kad ase moglo reći konačno zbogom.


U Obitelji Roberts noć vještica se slavila posebno. Ako bi netko umro, te godine, duh te osobe bi se prizvao, počastio se i zatim bi mu se reklo konačno zbogom. Ove godine će mo se oprostiti s našom majkom.


Trava mi je šuškala pod nogama. Aethe me primila za ruku, pa smo zajedno pošle prema kući. Naša kuća bila je viktorijanskog tipa gradnje. Ti bijeli zidovi bili su dom moje obitelji, već stotinama godina. Kuća je bila trokatnica, ali s krovom, koji nije svugdje bio na istoj razini. Imali smo i mali toranj, na čijem se vrhu, mogao vidjeti cijeli gradić, u kojemu smo živjeli. U kući je bilo mnogo soba, od soba u kojim smo spavale, dnenog boravka, kuhinje, sobe za sastojke, knjižnice, staklenika, sobe za magiju, i još mnogih. U krugu kuće također je postojao veliki vrt, ali i nadkriven prostor gdje smo uobičavale piti popodnevni čaj.


Ušla sam kroz drvena vrata u predvorje, iz sobe, u kojoj smo obično radile rituale, dospijevali su razni misrisi. Najjače se osijećao miris lavande, koje smo koristile u ovakvim ritualima.


Ušla sam u sobu. Na sredini sobe bio je bjelom kredom nacrtam krug, a u krugu je bio postavljen stol. Okrugao stol na tri noge, potpuno drven, na kojemu su se nalazili razni predmeti. Majčina fotografija, fotografirana prije sedam mjeseci, dan prije automobilske nesreće u kojoj je umrla. S jedne majčine fotografije nalazila se bijela svijeća, a s druge kalež ispunjen vinom.


"Napokon ste stigle, još malo će devet, moramo početi." rekla je s primjesom tuge i nostalgije Mabel, moja najmlađa sestra. Njoj je majka najviše nedostajala. Mabel, ili kako smo je mi zvale Zoe (srednje ime), nasljedila je majčin dar za slikanje. Njih dvije. često bi znale subotama pješice ići planinariti, ili se šetati, i samo slikati, cijeli dan. Odkada je majka umrla, Zoe nije niti uzela u ruku olovku ili kist. Možda nakon ove večeri bude bolje.


Noć je već odavno pala, zvijezde na nebu sjale su neobično jako.


"Pa, hoćemo li početi?" upitala sam, ulazeći u krug.


"Aha, idem ja po knjigu" Aethe je rekla, te otišla po knjigu. Vratila se nakon par trenutaka s starom prašnjavom knjigom, u kojoj su bile zapisane sve čarolije naše obitelji. Knjiga je bila stara koliko i obitelj Roberts sama. U njoj je bila zapisana naša povijest, običaji, čarolije, napitci i još mnogo toga.


I one su ušle u kruh. Posjedale smo na pod oko stola, te je Aethe položila knjigu na stol. Preokretala sam, vremenom požutjele, stranice knjige, dok se nisam našla stanicu koju sam tražila. Na vrhu stranice je pisalo 'Ritual za Noć Vještica'.


"Znate kako treba" rekla sam. Sve tri smo trebale izgovoriti inkantaciju, Mabel, posljednji potomak, je trebala upaliti svijeću, a sve tri smo nakon toga trebale popiti vino.


"Idemo, počnimo inkantaciju" rekla sam. Aethe je klimnula glavom, a Mabel je zatvorila oči kao da pokušava zaustaviti suze


"Evelyn Roberts,
Krv naše krvi,
naša predraga majko,
Pozivamo te na ovi noć,
Da kažeš konačno zbogm,
i da se okrijepiš ovim vinom" Rekle smo to kao jedna. Sve oko nas je bilo mirno. Zoe je kresnula šibicom i upalila svijeću. U sobi se odjednom osijetila navala magijske energije. Aethe je popila gutljaj vina te mi dodala kalež. Uzela sam gutljaj. Vino je bilo slatkasto. bilo je napravljeno od grožđa koje je raslo u našem vinogradu, kojeg smo imale, jer je posjed oko naše kuće bio naprosto golem.

Nakon što smo poopile svaka po gutljaj vina, u sobi se uslomešao vjetar. Osijećala sam mirs magije, koji me je oduvijek podsijećao na proljeće. Za par trenutaka blistavi duh moje majke se pojavio.

Nastavit će se


| 23:44 | Komentari (12) | On/Off | Print | # |